Sve je počelo 8. listopada 1984. godine.
Toga je dana Ivanka započela svoj učiteljski put, put koji je trajao 42 godine. Četrdeset i dvije godine rada, poučavanja, susreta s generacijama učenika i stvaranja uspomena koje ostaju dugo nakon što školsko zvono utihne.
Svoj je radni vijek provela u Područnom odjelu Lacići, maloj školi koja je kroz sve te godine bila njezin drugi dom.
Koliko je njezin trag velik, najbolje znaju generacije učenika koje je poučavala, ali i kolege koji su s njom dijelili školske dane.
Biti učitelj u punom smislu te riječi znači znati prenijeti znanje, naučiti, odgojiti, savjetovati, zabaviti, saslušati… a sve je to Ivanka tijekom godina utkala u svoj poziv.
U petak smo se, zato, okupili u našoj matičnoj školi kako bismo je, uz cvijeće, poklone, lijepe riječi, smijeh i poneku suzu, ispratili u zasluženu mirovinu.
Bio je to trenutak u kojem smo joj željeli reći jedno veliko hvala – za sve godine rada, za znanje i iskustvo koje je nesebično dijelila, za pomoć i savjete, za razgovore i za sve one male svakodnevne trenutke koji s vremenom postanu najljepše uspomene.
A posebno je vrijedno kada kolegica koja je toliko godina u učionici svoja iskustva može prenijeti onima koji tek počinju. Ivanka je znala otvoriti vrata, pružiti ruku, podijeliti savjet i svojim primjerom pokazati kako se radi ovaj posao. Naučila je svoje kolege da vrijedan i odgovoran rad ne isključuje veselje, radost i šalu – da je svaki posao, ali i svaki dan, ljepši kada mu se doda malo humora.
I zato joj danas ne želimo samo reći zbogom školskim obvezama, nego prije svega hvala za sve što je ostavila iza sebe.
Dragoj učiteljici Ivanki želimo puno zdravlja, sreće, veselja i bezbrižnih dana. Želimo joj jutra bez žurbe, kave koje traju koliko želi, puno druženja, putovanja i svega onoga za što tijekom dugih radnih godina možda nije uvijek bilo dovoljno vremena.
Nakon 42 godine rada, svoju je mirovinu itekako zaslužila. Sada je vrijeme da u njoj i uživa.
Sretno u mirovini, draga Ivanka!
Ana-Marija Belcar
